2020/05/01

Kako se postaje legenda


U dahu sam pročitala „Ljubicu  - legendu o fatalnoj Srpkinji“ moje Duške Jovanić. Usput sam  fino evocirala uspomene na premijeru dokumentarca iste autorke i sećam se da sam i tada bila fascinirana ličnošću Ljubice Otašević -  košarkašice, zavodnice, glumice i pripadnice  svetskog džet seta.
Kako sam bila počastvovana što me Duška lično pozvala na taj must go događaj! Ona je, ne samo moja cherie Parisienne drugarica po šiškama, već lafica kojoj se divim, iz više pravaca J. Kada je o mojoj pisanoj reči  - reč, onda bih ja volela da jednog dana budem neka nova Duška. Zato su i redovi koji slede neka vrsta kolokvijuma. I niko  ne nosi belu košulja-haljinu sa kaubojskim  čizmama kao ona!
Knjigu sam pročitala jutros i elegantno je stavila na policu gde stoje odabrane knjige, fotografija na kojoj sam baš bila srećna i jedna (prazna) kutijica iz „Laduree-a“ da me podseća na slatki život u Parizu. O Ljubici i njenoj životnoj priči se mora valjano porazmisliti... trebala mi ja neka vrsta mentalne distance, da nađem prave reči. Volim da ono što pročitam prenesem na sopstveni život, na sebe ... Jesam li se  pronašla, jesmo li se „razumele“ kako napisa Duška?  Jesam li naučila nešto?
Ako bih morala da vizuelno dočaram efekat koji je knjiga ostavila na mene, onda bi to bio veliki moodboard sa jednom slikom – hiljade šampanjskih mehurića i jedan metalni štapić, da im „pokvari“ igru. Onako, gotovo apstraktno, close up. Sudar tih bestežinskih, vazdušastih, svetlucavih, razigranih mehurića i hladnog, glatkog, čvrstog metala.


Duška  je knjigu majstorski režirala, poput onih italijanskih velikana sedme umetnosti koje je sretala. (Pročitajte knjigu J ). Iz poglavlja u poglavlje vas vodi intrigantno, mistično, mangupski namigujući... da ne znate šta vas čeka na narednim stranicama.
Na jednoj strani je taj mondenski  život, jahte i dijamanti, a na drugoj posledice rata  i ličnosti koje su krojile sudbine naroda. Kroz baršunaste zavese vila razmaženih plemića preko bulevara slavnih do ozbiljnih lekcija iz istorije... a u pozadini  glas Đuze Stoiljkovića... Devojko mala...
Znam da ću se vrlo brzo vratiti „Ljubici“ jer  volim osećaj da dobro baratam činjenicama a ovde se štošta može naučiti. Morate poznavati ljude i događaje koji su zaslužni za vaš narod. Istorija se uči čitavog života kao što je i sama učiteljica života. Poput flešbekova, u priči bljesnu fragmenti iz Duškine bogate  novinarske karijere i susreta sa ozbiljnim facama.  Ima tu  i vrsnih Bondovskih momenata, na koje se ložim čitavog života, samo još nisam sigurna da li bih da budem ženski Bond ili Bond girl koja mu izlazi na crtu. Svetski džet set je opisan slikarskom tehnikom, pa se u deliću sekunde, na pola rečenice, ispred vas može naći ogromno plavetnilo bazena vile u Marbelji, ali i asfalt Deligradske.


Da li je lepota prokletstvo ili blagoslov? Možemo li pobeći od svoje suštine, koliko god da je šminkamo? Da li je livada kraj Gornjeg Milanovca  bolja baza za happy end od holivudskih brda? Slika koju svesno –nesvesno, slučajno - namerno  stvaramo o sebi, da li nas ograničava?  Pravimo li sami sebi zasedu i ko će nas spasiti ako upadnemo u nju? I ta ljubav, postoji li stvarno ta jedna koja oblikuje sve one posle nje?
Kako sa emocijama baratam po receptu Nataše Bekvalac –„Ja ni glavu ne podignem ako dobro ne poginem“ (koštalo me J), sasvim sigurno bih i ja odlepila za Kalemberom. Sećam ga se iz Duškinog dokumentarca. I u poodmaklim godinama, zadržao je to nešto opasno šmekersko na beogradski način.  
Beše mi žao što je slomio srce Ljubici. Njena pisma njemu, hm, pa recimo da sam imala slična, mahom neposlata...
Dok ovo pišem, na You Tube se vrti zaljubljiva pesmica „Tombe“ francuskog pop stara Matt Pokore (najromantičniji video ikada – Regardez!) pa mi povremeno kroz misli prošeta lik jednog prešarmantog bića koji me „naučio“ da koristim sve one lovely emoticone sa srcima, poljupcima... a ne mogu da se otmem utisku da mi je „Ljubica“ unela blagi nemir i onu nervozu koja vas tera da ustanete i uradite nešto za sebe, da nešto promenite. Računa se i slanje srca.
Kako bi se bilo ko od nas snašao u njenim cipelama? Da li bismo se menjali sa njom? Naslov poslednjeg poglavlja „Da li je bila srećna“  - ta rečenica meni zvuči strašno; kao neka vrsta presude. A ko da nam da odgovor kad Ljubica nije među nama? Možemo to pitanje da postavimo sami sebi. To bi bilo fer.

Fotografije / privatna arhiva Natasa Milojevic, moi :-)